Ja sam terapeut koji je probao MDMA — evo kako je to oblikovalo moju perspektivu o psihodeličkoj terapiji
Početni efekti MDMA mogu biti fizički i emocionalno intenzivni. Za mene je ovaj intenzitet delovao kao demaskiranje koje je bilo neophodno za putovanje – poništavanje očekivanja onoga što sam želeo da iskustvo bude i prepuštanje onome što se dešavalo pre mene, za mene. Dok su me lijek i muzika ponijeli, pojavila se moja baka. Suze su mi tekle niz lice i radost mi je ispunila srce. Prošle su godine otkako sam ovako osetio njeno prisustvo. Videti je u ovom jarkom, oslobađajućem svetlu bio je važan deo mog procesa tugovanja.
Odvela me je na mesto za koje sam znao da postoji, ali nikada nisam video. Putovao sam do onoga što je izgledalo kao suština univerzuma, prostor Božanstva, mesto kome pripadam. Vizija je otkrila moje prisustvo u ovoj ogromnoj Cjelini – mjestu koje nije imalo ni početak ni kraj, gdje nema razlike ili odvajanja od ljubavi. To mjesto zovem domom. I prvi put u svom odraslom životu osjetio sam slobodu. Ja, mlada crnka. Besplatno. Ljudski.
Postepeno sam, međutim, počeo da osjećam težinu u tijelu koja me uvlači u sasvim drugu priču, fuziju emocija koja naviru. Moje tijelo je sa svakim udisajem postajalo sve sporije. Pitao sam svoje terapeute: „Šta mogu učiniti da ubrzam svoje tijelo? Moje tijelo me usporava.”
Učiteljica me je jednom naučila da „Ne možete osloboditi ono što ne osjećate.” U ovom dijelu mog putovanja bila sam prisiljena osjetiti ono što sam potiskivala: priče koje sam nosila u svom tijelu, a koje su povezane s bolom, zlostavljanjem i nasiljem. Sjedeći na ovim pričama o mojoj direktnoj i pradavnoj prošlosti otkrio je povijest patnje i ugnjetavanja s kojima sam se morao boriti na sirov i nefiltriran način. Znatno sam potcijenio psihološki uticaj života u rasističkom i anticrnačkom društvu. I nisam bila pripremljena kako da se krećem između svog ličnog i političkog svijeta tokom ovog iskustva.
Kao crnkinja, naučila sam izvođenje bjeline da bih preživjela . Neki od vas znaju tu priču: moram biti duplo bolji da bih napredovao ili bio primijećen, ili da ne budem previše glasan ili odbrambeni, i da se oblačim na društveno prihvatljiv način. Znate li šta taj narativ može učiniti psihi? Odbijanje delova sebe da budu prihvaćeni, poštovani i nepovređeni kroz „beli pogled“? Živjeti kroz tu distorziju je vlastita vrsta patnje. Obično se samoregulišem odbacivanjem ili odvajanjem od ovog bola – ali ti mentalni refleksi više nisu radili u ovoj sesiji. Kao da je moje tijelo govorilo jezikom koji moj um nije znao kako razumjeti. I meni i mojim terapeutima bilo je teško da se snađemo.
“Neki trenuci povratnih informacija me čine još zbunjenijim, ljutim i frustriranim“, rekao sam svojim terapeutima: „Vi svi ne razumeju šta ja zaista pokušavam da kažem.”
“Možda postoji deo vas koji ne želi da bude shvaćen,” jedan od terapeuta rekao je. Tišina. Ne želim ništa više u životu nego da me razumeju. Malcolm X je jednom rekao: “Najnepoštovanija, najnezaštićenija i zanemarena osoba u Americi je crnka.” Voleo bih da dodam i neshvaćeno na tu frazu.