Ja sam žena koja je preživjela rak dojke – Evo šta želim da znaju i druge žene

Na neki način, mamino putovanje s rakom me je pripremilo za dugu borbu koja me čeka. Mjesec dana nakon što sam završila hemoterapiju, imala sam dvostruku mastektomiju po savjetu ljekara. Znao sam da nakon operacije neko vrijeme neću moći doći u London, i bilo je jako teško razgovarati s njom. Čak je i oproštaj od nje prije operacije bio zaista težak, jer nisam želio da me vidi takvu. Bio sam već ćelav i bolestan zbog kemoterapije, a onda sam morao na operaciju. Kad sam izašao, imao sam dva hirurška drenaža sa strane. Iako nije u potpunosti razumjela, znala je da je nešto drugačije. Bio je to tako težak oporavak, a ja sam u suštini bio nepokretan dva mjeseca.

Zatim, par mjeseci nakon toga, započeo sam terapiju zračenjem. Pošto sam imao rak III stadijuma i on se proširio na moje limfne čvorove, zračenje je bilo način da se uverimo da nema dugotrajnih mikroskopskih ćelija raka. Samo pokušaj preživljavanja bio je kao honorarni posao. Pet sedmica sam ustajala u 7 ujutro, od ponedjeljka do petka, kako bih otišla na tretmane. Ovi sastanci su često trajali satima. Poslije bih došao kući i samo se odmorio.

U aprilu 28, 2021, godinu dana nakon što sam prvi put osjetio neobičnu bol u dojkama, službeno sam proglašen bez raka i završio sam s liječenjem. To je datum kada planiram da proslavim svoju “verziju raka”. Ali i dalje osjećam mentalnu i fizičku težinu kemoterapije svaki dan. Borim se sa ogromnim umorom. Ponekad “hemo mozak” zadesi usred razgovora i ne mogu se sjetiti što sam rekao. Srećom, kosa mi raste, pa sam dovoljno jaka da pokupim kćer. Sretan sam što sam još uvijek u blizini i zahvaljujem se svojoj porodici koja mi je toliko pomogla u liječenju i oporavku.

Odlučujem se želim li ili ne rekonstruktivna operacija dojke. Bila je to moja lična odluka da se povučem – tada više nisam htela da provlačim svoje telo. Sa mojim novim tipom tijela ugodno mi je i zabavljam se isprobavajući odjeću i shvaćajući što mi odgovara, barem zasad. Šta god da se dogodi u budućnosti, to je moja odluka – jedna stvar nad kojom konačno imam moć. Prošla godina bila je u vrtlogu tretmana i doktori su donosili odluke o mom tijelu. Lijepo je imati kontrolu.

Rak mi je puno oduzeo, ali mi je i pomogao da pronađem novi smisao života. Za vrijeme mojih kemoterapijskih postupaka, sjedio bih sam u bolnici pola dana. To mi je dalo priliku da prakticiram brigu o sebi na nove načine-nešto što mi je bilo teško dati prioritet prije postavljanja dijagnoze. Tada sam počeo da se bavim novinarstvom. Uzimanje olovke na papir probudilo je u meni duboku strast za pisanjem, što sam tada počeo raditi na Instagramu. Podijelila sam sve o svom putovanju s rakom dojke i svim osjećajima koji ga prate. Želim da ih novo dijagnosticirani ljudi koriste kao vodič, i što je još važnije, da znaju da nisu sami.

Tako sam privukao pažnju Koalicije za preživljavanje mladih, koja mi je ponudila honorarni posao kao koordinator sadržaja zajednice. Promijenilo mi je život na načine za koje nisam ni znao da su mogući. Sada mogu kontaktirati druge pacijentice s rakom dojke koje su prošle kroz slična iskustva kao i ja i pomoći im da ispričaju svoje priče.

Podijeliti svoju bol sada ima svrhu. Širenje vijesti o raku dojke, posebno među ženama u boji, postalo mi je jedna od strasti. Kad mi je prvi put dijagnosticirano, ostale preživjele (zovemo ih Pink Sisters) pomogle su mi da shvatim putovanje. Odgovorili su na sva moja gnjidna pitanja, poput onoga što mogu očekivati ​​od kemoterapije i šta moram imati kod kuće nakon operacije. Zato želim platiti unaprijed.