Šta me je planiranje vjenčanja u pandemiji naučilo o brizi u zajednici
Udala sam se prošlog mjeseca, i to je bila najnevjerovatnija zabava u mom životu. Imali smo ABBA cover bend, zlatne disko kugle i, najbolje od svega, nije bilo poznatih slučajeva COVID-. Bila je to savršena proslava ljubavi – ne samo zato što smo među nama imali kupatila za sve spolove i opcije deserta za intolerancije na laktozu, već zato što smo preuzeli odgovornost za zdravlje jedni drugih, slijedeći tradiciju koju su queer zajednice i organizatori dugo oblikovali.
Ceremonija pod maskama je možda bila popularna u 2020, ali većina fotografija vjenčanja koje sam vidio ove godine više liči na pre- proslave pandemije nego na mikro vjenčanja na otvorenom u prethodne dvije godine. Mnogi ljudi su spremni riskirati COVID na dan svog vjenčanja, ali moj sadašnji supružnik i ja nismo bili.
Imao sam sreću i privilegiju da izbjegnem zarazu COVID-a do prošlog proljeća. Akutni stadij infekcije bio je dovoljan da me učini opreznim od ponovne infekcije, a mjeseci dugotrajnih simptoma koji su uslijedili zaključili su dogovor. Imao sam dovoljno sreće da izbjegnem najgore simptome COVID-a do sada, ali znam da bi ponovna infekcija mogla potencijalno povećati moj rizik od dugotrajnih nuspojava.
Čak i prije nego što smo se sami suočili s COVID-om, ni ja ni moj tadašnji verenik nismo želeli da rizikujemo bezbednost naših najmilijih kao cenu ulaska za naše venčanje. Također nam je bilo važno da izbjegnemo zarazu mnogih prodavaca i uslužnih radnika koji su uključeni u održavanje proslave. Dakle, iz skoka smo znali da planiramo događaj oprezan zbog COVID-a. Zaista sam ponosan na to kako smo to uradili, a naše vjenčanje je poslužilo kao podsjetnik da je briga zajednice ključna za prevladavanje pandemije—i kroz život.
Mi nismo trebalo bi da prođemo kroz pandemiju sami.Uprkos poznatim rizicima od COVID-a, željeli smo lično vjenčanje. Okupljanje sa porodicom i prijateljima je bio primarni cilj, a svaki drugi naš izbor bio je u službi toga. Kao ljudi, žudimo za društvom i zajednicom. Ovo je možda istinitije nego ikad u trećoj godini pandemije.
Usamljeno je vrijeme biti osoba kojoj je i dalje stalo da izbjegne stalne ponovne infekcije. Čini se da smo ušli pomalo u fazu pandemije „ti radiš“, uprkos činjenici da svaka nova varijanta SARS-CoV-2 izgleda bolje u izbjegavanju imuniteta od prethodne. I dok je predsjednik Biden možda proglasio pandemiju gotovom, skoro 30% svjetske populacije nije primilo svoju prvu dozu nijednog COVID-a 2020 vakcina, što je u mnogim slučajevima zbog nedostatka pristupa.
Ako se individualistički pristup pandemiji čini kontraintuitivnim, to je zato što jeste. Odmak od „ti štitiš mene, ja štitim tebe“ nije slučajan, po mom mišljenju. Prepuštanje odluka kao što su maskiranje, vakcinacija i testiranje svakoj osobi znači da za širenje virusa možemo kriviti pojedine ljude, a ne politiku ili javnozdravstvene poruke. A nova studija u časopisu Nature također sugerira da ovaj osjećaj lične odgovornosti može biti ključni faktor koji doprinosi ozbiljnosti pandemije u zemljama koje visok rezultat na individualizmu (poput SAD). Može čak raditi na razvodnjavanju efikasnosti COVID- politike na tim mjestima, pokazuje istraživanje.
20202020