Evo kako sam naučio da prihvatim svoju cerebralnu paralizu
Moja mama je vjerovala u tešku ljubav. Na kraju sam naučio da biti čvrst znači boriti se za ono što želim. U sedmom razredu sam gledao Olimpijske igre na TV-u. Video sam Grega Louganisa i pomislio sam: „Želim da budem ronilac.” Roditelji su me odveli na tjelesni kako bih se mogao okušati u srednjoškolskom ronilačkom timu. Doktor je izveo moju mamu iz sobe i rekao: “Shvaćate da Hilari ima cerebralnu paralizu, a cerebralna paraliza i ronjenje ne idu zajedno.” Moja mama je pitala: “Hoće li se ubiti?” Rekao je ne. Rekla je: “Potpiši papir.”
Probao sam u ronilačkom timu u sedmom razredu, ali sam prekinut jer nisam mogao napraviti flip. Cijelo sljedeće ljeto proveo sam u lokalnom bazenu, učeći sebe kako da izvedem flip. I kada su se pojavile probe u osmom razredu, uspjela sam. Nisam mogao da radim zarone visokog nivoa koje su druga deca mogla, ali sam barem pokušala. I svidjelo mi se. Volio sam letjeti kroz zrak i osjećati slobodu svog tijela koja me ne sputava.
U svakom drugom dijelu mog života, moje tijelo me je sputavalo. Bilo je tako teško prihvatiti sebe jer sam znala da sam drugačija i nisam mogla sakriti te razlike. Sve je došlo do kraja moje druge godine srednje škole. Nisam imao prijatelje i bio sam apsolutno jadan. Pokušao sam da se ubijem. Završio sam u psihijatrijskoj bolnici, gdje sam ostao tri sedmice.
Jedne noći u krevetu samo sam počeo plakati. Veoma sam duhovan i verujem da mi je Bog stavio u um ideju da sve što On napravi nije smeće. To je formiralo osnovu za početak mog samopoštovanja – vjerovanje da Bog ne pravi smeće.
U bolnici sam sreo savjetnika koji me je naučio da sam jedinstven. Samo je znao da sam stara duša. Do tog trenutka niko nije gajio to osećanje u meni. Kada sam otišao odatle, konačno sam stekao samopouzdanje da steknem prijatelje. Moje mlađe i starije godine srednje škole bile su prilično odlične.
Ipak, čak i kao odrasla osoba, ponekad moram da se nosim sa nesporazumima o tome ko sam i šta mogu da postignem. Jedna od najfrustrirajućih stvari u vezi sa cerebralnom paralizom je kada ljudi čuju moj glas i pretpostave da nisam inteligentan, što je tako netačno. Ja sam magistrirao! Ali često kada hodam ili bilo šta kažem, ljudi misle da sam pijan. Ovakve pretpostavke su zapravo doprinijele tome da postanem alkoholičar. Rekao sam: „Pokazaću ti pijanog.“
Dok sam bio student, na primjer, moji cimeri i ja bismo izlazili i na kraju bi me nosili kući. Onda bismo sve to ponovili sljedeće noći. Pokušao sam da se otrijeznim i ostanem priseban. Ali tek nakon što sam se onesvijestio dok sam vozio i udario u drvo, u potpunosti sam se posvetio oporavku i 12 koracima Anonimnih alkoholičara. Trijezan sam skoro 20 godina.