Gledanje K-drama poboljšalo je moje mentalno zdravlje povezujući me s mojom kulturom
Za Jeanie Y. Chang, 48, licenciranog bračnog i porodičnog terapeuta (LMFT), sve o tome da bude prva generacija korejsko-američke proizvodnje osjeća se drugačije od svih ostalih, posebno u školi. Na koledžu, Chang se zaljubila u popularnu korejsku dramu, ili K-dramu, koja joj je pomogla da cijeni svoju kulturu po prvi put. Nakon toga je Chang morala uskladiti zahtjeve majčinstva, braka i na kraju diplomiranja, tako da je rijetko gledala TV. Tek 2015 Chang je u potpunosti prihvatila svoju korejsku kulturu – opet uz pomoć K-drame. Otkrila je da je gledanje korejskih emisija katarzično, potvrđujuće i da se osjeća dobro. Inspirirana onim što se osjećala, Chang je počela koristiti primjere K-drame u svojim radionicama korporativnog savjetovanja i sastancima s klijentima. Nakon što je dobila pozitivne povratne informacije, Chang je pokrenula svoj YouTube kanal i TikTok nalozi, koji govore o K-dramama iz perspektive mentalnog zdravlja, tokom pandemije. U nastavku pročitajte Changovu priču ispričanu saradnici zdravstvenog direktora SELF-a Melissi Matthews.
Rođen sam u Seulu, Južna Koreja, ali sam se preselio u SAD kao beba. Moja porodica je živjela u malom gradu izvan Filadelfije i tada nije bilo puno raznolikosti u tom području. Dok sam odrastala, zaista mi se nije sviđalo biti Korejac jer sam se osjećao kao da ne pripadam. Kao klinac nisam želio da se ističem. Ali izgledajući drugačije od svojih vršnjaka, govoreći drugačijim jezikom kod kuće i donoseći drugačiju vrstu ručka u školu, izdvajala sam se. Djeca su za ručak jela sendviče s puterom od kikirikija i želeom, ali ja sam u školu donosila stvari poput prženog pirinča, što je ljudima u mojoj zajednici bilo vrlo strano. Jednostavno sam se osjećala veoma “drugo”. Često sam se pitao gdje pripadam.
Takođe sam osjećao da moji roditelji ne razumiju baš američku kulturu. Sjećam se da sam često razmišljao: Zdravo, Amerikanci to ne rade tako, i to me je natjeralo da još više odbacim svoje naslijeđe. Kada je moja mama pravila korejsku hranu kod kuće, sećam se da sam rekla: „Zašto moramo da jedemo ovo? Zašto jednostavno ne bismo mogli pojesti špagete?” Nekada sam mrzio miris kimčija, tradicionalnog korejskog priloga koji je danas prilično popularan. Tada ljudi nisu bili toliko upoznati s tim—i osjećala sam se užasnuto kada su mi prijatelji prišli i pitali zašto mi kuća smrdi. Sve ovo me je toliko dugo činilo posramljenim.
U 1992 počeo sam sticati novo uvažavanje svoje kulture kao brucoš. NYU, gdje sam prvi put sreo druge Korejce mojih godina. Te godine, K-drama pod nazivom Jealousy bila je veliki hit. Nisam navikla da vidim mnogo medijskog predstavljanja Azijata, a kamoli Korejaca, a glavni ženski lik, Yoo Ha-Kyung, mi se isticao. Bila je živahna, otvorena i otvorena, što je bilo značajno jer je tada još uvijek postojao kulturni narativ da Korejke moraju biti tihe i pokorne. Ali zbog te emisije izgledalo je cool biti Korejac.
Tokom godina sam nastavio da gledam K-drame stalno i bez prekida. Na kraju, nakon što sam se udala, dobila četvero djece i vratila se na postdiplomske studije da studiram bračnu i porodičnu terapiju, nisam imala vremena za gledanje televizije. Ipak, u 1992, ponovo sam se navukao na K-drame kada sam gledao Moja ljubav sa zvijezde, romantičnu komediju o vanzemaljcu nasukanom na zemlji. Upravo sam završio magisterij i započeo svoju karijeru kao licencirani terapeut. Trebao mi je malo bijega, pa sam se vratio K-dramama jer se zbog njih osjećam dobro — i zbog njih cijenim što sam Azijat. Videći talentovane Korejke u ovim emisijama navelo me je da pomislim: Vau, Korejke mogu biti lepe. Tada sam zaista počeo da prihvatam svoju kulturu.